|
|
| < | prosinac, 2010 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
| 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
| 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
| 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
| 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | ||
nešto o meni...
shvatila sam da odabirem namjerno svoju osobnost
knjige koje čitam, glazba koju slušam, tamnoplava boja koju nosim
i strana na koju okrećem glavu pretvaraju me u očima drugih u osobu
za koju želim da pomisle da sam ja
tko sam ja zapravo? ona djevojka smeđezelenih očiju koja sluša Nirvaninu "Polly", putuje svaki dan u autobusu, strahuje, koja obožava
"Malo sunca u hladnoj vodi" F.Sagana, kraljica drame,
ili Mirela, ona koja se druži sa ljudima, crta i piše jednako opsesivno i besmisleno, gleda filmove o autizmu i tourettovom sindromu i napuhanim gotičarkama, shvaća na posve kriv način "Trainspotting" Irvine Welsha , ona koja voli svoja stopala, napuštene duše i obrnutog uma, nakrivog osmijeha sa 23 madeža na licu?
cura koja se rasplače na "Heart-Shaped Box", 4 votke, zbog žuljeva na nogama i pjevuši bez prestanka...sebična, darežljiva, podmukla i sretna, mutna i duhovita, svi se prebrzo prilagođavaju na mene, hodam li svaki put drugačije pored druge osobe i molim li se Bogu navečer u krevetu?
" I'll be back" reče Schwarzenegger u onom filmu (ne znam kojem, dobro? nije ni bitno ) a isto tako evo i mene natrag :)
kad čovjek ne piše neko vrijeme, deset mjeseci manje-više, i onda dođe na ovo groblje napuštenih emocija, doživljaja i glazbe, obuzmu ga nekako...nekakvi čudni osjećaji...prolaznosti možda, ljubavi možda, zime prihvaćanja stanja kakvo je i ljepote koja nadolazi samo izmjenom lišća na drveću iznova i iznova...
kako započeti? ima li bilo koja stvar koja se dogodila, a da bi bila vrijedna sad ju spomenuti ovdje, ovako iznenada, bez podloge i pitanja? ne pitam vas ništa, ako hoćete uzmite si, ako ne ne...ali, naravno bilo je stvari divnih, predivnih i tužnih... pretužnih... ja valjda nikada ne ostajem na ravnom, letim i padam, i za svaku situaciju tražim riječi, riječi srca i riječi objašnjenja i riječi života i utjehe...sjećam se dana nakon veljače i zadnjeg posta, pridružila sam se AIESEC-u ( ne neću o tome ovdje pisati, ovo je za mene) , pročitala sam knjige potrebite, gledala Felicity opsesivno, popila 503 jogurta, pjevala kao dijete i čekala mamu da se vrati, i došla je, do svibnja, kad sam pomislila da sam upoznala čovjeka s fluidom za mene, i bila sam predivno sretna na trenutak, ali...nisam.
Sjećam se tih misli i pokreta, ploče Animatora i sunčanih dana uz rijeku, i sjećam se Indijanaca i Orangine, ali, to je sve što ću napisati o tome. Onda je došlo ljeto i bila sam sama, već onda, gledala sam u šume i dobila mačka (sad sam tužna) i spavala i pisala u zelenu knjigu, ali nije bilo puno toga za napisati baš, osim da me poljubio čovjek sa slamnatim šeširom. Otišla sam u Dubrovnik, lutala 2 tjedna po kamenim ulicama Starog grada, opekla se na Držića kada sam ga pokušala zagrliti, za fotografiju i dugo sjećanje na SHK (Shit Happens to Kroatists), i na to ljetovanje će me uvijek podsjećati lagano prebiranje žica Iron&Wine bradatog tipa. A onda sam došla u Belišće i uspjela kapuljačom pokriti dvoje ljudi. I zatim konačno doma, a mačka nije bilo nigdje. Gdje je nestao moj mačak!? Oh, Toni, srce moje šapicasto, najslađi mali smrdljivac na svijetu otišao na turneju :(
I tako je počeo fakultet opet, dozlaboga, i ove godine sam u domu i ako itko vidi koliko sam slika polijepila na zid istjerat će me s prvom zorom, haha, počela sam malo vježbati na gitari i naučila "A Case of You" od Joni Mitchell ( volim što je to prva pjesma koju sam naučila, a kako je krenulo, i jedina), krenula sam na francuski i ž n se pa rien, ali budem, a kiša je često padala tih dana,sjećam se, gledala sam ljude kroz prozore ogromnih drvenih vrata gradske knjižnice, gledala sam ih kako trče da se sklone s kiše, a ne znaju da od nje mogu narasti još koji centimetar. Ja sam znala, pa sam izašla i sakrila knjige pod trenerku i otišla kući. Išla sam van, izbjegavala sam ljude zadnjih par mjeseci, ne znam, poslušala sam Florence &the Machine i zaljubila se umalo, i poslušala sam Fionu Apple i Beth Orton i zaljubila se potpuno, zalijepila bih ovdje sve riječi svih pjesama koje sam od tad pročitala. I pisala sam. Sama, najusamljenija na svijetu ili na sivom 4.katu. Pjesme i molbe i osvrtaje i seminare. I pisma prijateljima. Duga pisma zalivena Cedevitom i noćnim satima.
A sad je došla zima. I sniježi.Danas sam prvi puta u životu klizala, i doista nisam loša. Ja nisam loša. Umjesto da učim ja pravim snježne pahuljice od papira i stavljam ih na prozor. Zima me obuhvaća. Stavlja mi ruku na usta i kapu na glavu i uhvati me za ramena i okrene prema naprijed, prema suncu koje mi grije lice. I kad pogledam malo bolje, vidim sve kakvo je i kakvo mora biti .
slušala sam :
portishead/blackkeys/reginuspektor/katenash/explosionsinthesky/mamu/bethljubljenu/flodragusrcumom/fionukoja
menaučila/ninuromićzapromjenu/ramirezjerimaju2dobrepjesme/alexjervodimojaiesectim/jorgebucaya/
/satoveunoći/vesnicuparun/dsmithseomojbožesmithse/
gledala sam: /pomalopripitaizlazaksuncas4.kata/uogledalukakoplačem/urukeivratove/
voljela sam: život, kakav god mi došao, i još uvijek to stoji. i na ledu :)
ili "Moralno-modna kritika alternativaca"
Gledala sam prošli tjedan film koji me se dojmio, a takve najviše volim, jasno. (Ostavite dojam na meni i vaša sam zauvijek)
Zove se The Eternal Sunshine of the Spotless Mind, po jednom stihu Alexandera Popea, i ja nekim čudom nisam nikad prije čula za taj film, iako nije baš od najnovije vrste. Ponosna sam na samu sebe jer sam švrljajući po Youtube-u (tražila sam Undenied, pjesmu Portisheada, oh kako ih volim zadnjih mjesec dana) naletila na neki bezvezni video uradak s tom pjesmom u pozadini koji se ubrzo pokazao ne tako glupim jer moje je izvježbano oko uhvatilo SLIKE KOJE MI SE SVIĐAJU.
Zašto je to bitno? Zato jer možda ne znam puno o sebi, ali jednu stvar znam, ja VIDIM slike koje želim vidjeti. Imam neki osjećaj u sebi koji mi kaže da je to ono NEŠTO. Ono nešto što je kao ja i što mi se sviđa i što može svojom fluidnom snagom prijeći u riječi, u zvuk, u sliku, u čovjeka. Neke od tih stvari sam našla, zarobila sam neke slike i zvukove i stvorila neke riječi koje slijede pravila toga što VIDIM I ZNAM DA MI SE SVIĐA i da je vrijedno. Čovjeka u kojemu je taj fluid koji mogu detektirati krajičkom oka, nažalost, još nisam našla. Pokušavam li ja to govoriti o ukusu cijelo ovo vrijeme?
Ne, mislim da ne, ima tu nešto drugo, nešto više od ukusa, nekakvo saznanje da će ti to učiniti dobro. Da je to drugi oblik tebe samoga.
Da se vratim na glavnu priču, ja sam vidjela slike, scene iz tog filma i zaključila da mi se sviđa, da ga želim. Iako nisam imala pojma o čemu se radi. Tu su bile boje.I nisam razočarala samu sebe.
Na stranu sa glavnom pričom filma, ima jedna scena koja ubada, a to je kad otprilike na početku Joel kaže da njegov život i nije tako interesantan, nema se o čemu puno pričati,stranice njegovog dnevnika su prazne (pričaj mi o tome), i tako je tužan i prazan i on sam...sve od sive kose do neobrijane brade govori te riječi, a Clementine mu govori kako se ona brine za to da iskoristi svaki trenutak svog života, jasno i ponekad je nervozna jer misli da ne iskorištava svaku minutu svakog dana u tom smislu, te da razmišlja o putovanjima, prilikama, iskustvima itd..dobro, možda nisam baš doslovno prevela, ali koncept je tu.
I ja se nađem zateknuta. Točno o tome razmišljam već pola godine i sad je jedna holivudska glumica koja je naučila napamet tekst nekog scenarija otkrila moju životnu tajnu. Dobro, možda to i nije tako jedinstvena briga, možda to muči svako živo biće na planetu koje je prvo zadovoljilo one osnovne potrebe u piramidi ako se dobro sjećam,ali opet, reći to riječima koje bih točno ja rekla, nije fer. Možda bih se trebala udati za scenarista. Možda bih to trebala shvatiti kao znak.
I onda je tu sam lik Clementine, koja pršti bojama i nekakvom alternativom, i sve u vezi nje mora biti individualno i posebno i u skladu s tom životnom politikom, od odjeće, nakita, ponašanja, govora, sve sve, osim izbora Joela kao partnera. I kada viđam te čudnovate cure na ulici, i kada pričam s njima, jednu stvar ne shvaćam.Otkad odjeća i nakit i glazba čini nekoga alternativnim, posebnim, zanimljivim?....Zašto je to važno?..Zar nitko više ne vidi da je od toliko alternative cijeli svijet, ili barem pola populacije postalo jednako?Zašto vam je važno da svojom odjećom ili stavom pokazujete da ste posebni kad dok čovjek priča s vama sivi ste kao betonski zidovi? Koliki su bili zanimljivi izvana ( prevarili moj osjet "vidim slike" ) i onda se pokazali dosadnima kao moja baka ....
Ne, ne propovijedam odjednom ja tu, govorim samoj sebi najviše, koja sam toliko puta posrnula u to krivo shvaćanje dubljeg cilja, a taj je življenje života punim plućima, na svoj način, i izražavanje istog u onom što nosimo U sebi, a ne NA sebi. Evo ga, sada ga vidim jasno pred sobom.Ali svi smo tako posebni i plitki. Ja sam sama po tom pitanju pripadnica kvazi klana, a ne istinski obraćene rulje.
I znam u čemu je problem, možda je ovo osviještenje same sebe, pogrda same sebe i tog načina. Ali ako ćemo svi biti isti, budimo svi isti. Nitko nije individualac na svoj način. Sve što ja znam je kopija kopije.
I nema veze. Ma nosite svi narančaste starke, štogod. Govorim o našoj zajedničkoj gluposti. Možda neće ni mene peći savjest kad navučem tri majice različitih boja i pravim se u sebi da sam posebna. Ja znam tko sam ja. Vidim te očite mane i znam što se može popraviti, a što ne. A i k vragu, većina garderobe mi je takva i sad nemam novaca da ju drastično mijenjam,a ni ne znam tko bih bila onda. To je najtužnije od svega. Kada doznam, radit ću u tom smjeru
Samo zašto su onda ljudi koji su stvarali Clementine (a upoznala sam Clementina više nego jednu u stvarnom životu, zaista) smatrali potrebnim da pokažu njezinu "različitost" i "alternativnost" tako što su ju obukli u hippie odjeću i obojali kosu 5 puta tijekom filma? Učinili njezin lik "zanimljivim", suprotnim od Joela koji je siv, kao djedica u džemperu i prazan, kao vrećica za usisavač, zar ne bi bila zanimljiva samo sa svojim djelom teksta, štogod imala na sebi? ....I jedina, jedina stvar u njezinom životu koja je dosadna i bezlična, nimalo životna kao što se sve prikazuje oko nje je baš on, Joel, a opet, on je jedina stvar do koje joj je zaista stalo, jedini o kojemu ovisi i bez kojeg ne može, pa stoga Clementine, skini tu masku šarenila i pridruži se ostatku bande. Prihvati činjenicu da si normalna. Ne forsiraj Clementine, nema smisla, vidimo da si površna. Joel barem priznaje da je nezanimljiv. A to me sad već zbilja živcira. Sjajan film, kada o njemu razmišljam i tjedan dana poslije!
Nadam se da shvaćate. U njoj vidim sebe, iako je moja kosa samo obična sto puta viđena smeđa. Ali ja želim biti knjiga, a ne korice. Upoznala sam previše korica.
Kako je ovaj post krenuo u ovom smjeru, nemam pojma. Naslov sam naknadno dodala.
I sad sam se sjetila nekih stihova Alanis Morissette koji će baš lijepo zaokružiti ovo sve, iz pjesme "One" ,na istom smo mjestu ona i ja:
heaven forbid average (whatever average means)
you mean we actually are all one?
Evo, uhvatila sam malo vremena između predavanja, pa pišem u knjižnici na faxu. Praznici su protekli u dobrom tonu, sa dobrim bojama i manje više u dobrim odnosima sa sestrom. Razmišljala sam o nekim životnim istinama, planirala nekakva ostvarenja umjetničke prirode pa ipak je od toga ispalo samo jedno veliko prazno ništa. Ja sam kao balon koji se polako ispuhuje i tiho pišti dok u spirali odlazi prema nebu, pa onda padne pokošeno na pod. Eto, to sam ja u zadnje vrijeme. Nemam volje za fax, nemam volje za ljude niti razgovore niti mišljenja. Nemam volje ni za koga blizu. Uhvatim se kako buljim u lice stranca i gledam hoće li doći do reakcije, imaginacije ili suicida. I vidim neprestano sve te stvari u ljudima, očaj i trud, i beznadnu ljubav i obamrlost . Ruke im vise u ravnim linijama i pokazuju neke putove samo njima znane. Sanjam snove u kojima se dječaci zaboravljaju i ubijaju u kamionetima, zbilja grozno, pokušavam pisati priče prije spavanja, pa se sve završi na nekim ispraznim poukama koje kao da sam izvukla iz neke reklame za životno osiguranje. Ništa nije isključeno. Meni može prići svatko i zatražiti ono što je njihovo. A ja samo gledam i pišem tupe rečenice i mislim o novinama i potresima i nečijim prstima i alkoholu i o tome kako mi propada mladost jer iako sam djevojčica što nesigurna visi s drveta ja gledam kako mi propada nešto. Nešto truli. Nešto odlazi i ne okreće glavu za mnom, i ja grebem i grabim i vučem -uzalud. Uglavnom, gledam neke filmove i čitam neke priče, i divim se ljudima koji imaju hrabrosti i petlje i koji su optimisti i koji su spremni iskoristiti sve ono sto im se pruža( ovim putem pozdravljam Ramonu, iako nije da će ona ovo ikad vidjeti, ali svejedno)...Voljela bih jednom biti takva, ona koja će se potruditi iskoristiti sve što joj je pruženo i baviti se nečim drugim osim samom sobom, voljela bih da sve što stvorim ne bude samo isprazno analiziranje same sebe, svojih vrlina i mana, strahova i želja. Voljela bih da ne gledam u svoje noge dok hodam, i da se ne čudim toliko sama sebi, voljela bih da volim druge ljude više od sebe i da stojim na vrhu nebodera i vičem na nebo ili štogod bi mi već bilo potrebno da se zaustavim. Neke se ideje ostvare, neke ne, neki su snovi naprijed a neki su ostali iza mene. Voljela bih da sam svevremenski drugačiji obojeno crno-bijeli maleni trag u svemiru. I da mirišem po vjetru. Da me netko voli. Da me netko vidi. Da sam opuštena i bez straha. Da ne žalim za 50 godina za samom sobom i drugim ljudima čija lica neću zapamtiti. Tko sam ja ionako sama sebi? Nikada se nisam voljela, niti si nešto dala, niti sam ikada zagrlila samu sebe i bila si utjeha. A ako mene nema da učinim to sebi, za sebe, tko će tu biti onda? Ako meni nije stalo, kome jest? Voljela bih da mi se ne smiju kada sam ozbiljna, nikada ne biti više povrijeđena, da mi ne vjeruju kada im lažem.Voljela bih da mogu napisati samo jednu poštenu pjesmu koja može dirnuti barem jedno lice. Voljela bih utjecati i izbjegavati. Zaboraviti prošlost i biti radoholičar nemilosrdni koji samo radi na tome da ostvari svoje ideje prije nego bude kasno. Drugim riječima, voljela bih da nisam lijena i uplašena, bez inspiracije, bez orijentacije i snage koja bi me vukla naprijed. Oh, Mirela, may the Force be with you, dijete, i kad ideš spavati i kad se budiš ujutro i kad si sama na svom putu i kad lutaš u noći, kada se vraćaš kući i kad se rastužiš na hladnoću zime u sobi u potkrovlju. Ne budi budala.
Auh, koliko je vremena prošlooo....Nemam nikakav izgovor, jednostavno mi se nije dalo, a i kome sam nedostajala? Ali, eto, mislim da bi bio red da dovršim pjesmu barem - ovu čiji su mi stihovi naslovi postova, dobri stari Sonic Youth...
Živim u Osijeku već skoro tri mjeseca, i uspjela sam upoznati njegove ulice ( dobro, to manje -više) i neke ljude i kako koristiti x-icu i kako ne poludjeti kad ti je obavezna lektira Ribanje i ribarsko prigovaranje i Robinja i Poljički statut i Kako bi prineseno lice Isuhrstovo u Jeruzalem i kako pogibe Ana i Kajapa i Pilat( da, to je sve jedan naslov)...
Zapravo, rekla bih da sam uspjela utonuti u grad. Obojati se njegovim bojama, mirisati kao njegovi ljudi i prilagoditi se semaforima i stazama, zgradama i rijeci.
Ispočetka je bilo teško i čudno, i svi su mi krivo izgovarali ime, ali gotovo odmah sam upoznala ljude koji su me prihvatili. Gotovo odmah nisam bila sama. Hodam svaki dan do stana, kroz Vukovarsku i gledam ljude uokolo i čitam im lica i gledala sam drveće kako baca svoju djecu (a sad gledam samo kuda hodam jer zbilja ima puno leda) i upijala sam nova iskustva. Ima nesto u toj promjeni mjesta i ljudi i hrane i obaveza i mogućnosti i puteva. Kada te sve to sustigne odjednom, jednostavno, postaneš i sam drugačija osoba. Pustiš neke stvari iz prošlosti. Zamrziš neke dijelove. Napišeš neke pjesme, odsjediš pokoji sat pred TV-om ispereš mozak koji put i eto....mislim, student si. Imaš JMBAG i sve. I indeks sa slikom Thoma Yorka kako se hvata za glavu. Sve ti je to tu. Samo sjedni na zemlju i gledaj kako te život sustiže. Skače ti na leđa i grebe ti vrat.
Ja sam zbilja sretnica. Studiram polovicu onoga što sam htjela, kosa mi raste i ne otpada, ok isto to vrijedi i za guzicu, ali što ćeš, imam nove prijatelje koji me uče drugim načinima i naglascima, puno novih izvora glazbe i knjiga, izlasci četvrtkom, petkom i subotom-ili otprilike tako nešto, samostalna sam, sama mijenjam čarape i ručnike, sama gledam dolje niz balkon.Stan je super, cimerice su super. Kuhamo,pričamo, učimo, smijemo se, slušamo glazbu, gledamo filmove. Jedna mi čak dopušta da joj pjevam. Otkrila sam neka nova omiljena mjesta, neka nova utočišta( uvijek sam se dobro osjećala u knjižnicama), neke nove izazove. Ja sam stvarno sretnica. Ja ne smijem izazivati ništa. Ja sam tu da odgovorim na poziv tvoj.
I dobro nam ide. Pronašla sam se u zimi. Hodam kao pingvin da ne padnem na ledu, pa se svejedno skližem i lamatam rukama po zraku. I baš sam graciozna i nije me briga ako mi se ljudi smiju s druge strane ulice. Osječani su baš srdačni. MOram manje crnoga nositi. Jer sve mi je bijelo ovih dana. Nedostaju mi mama i sestra. I Emil, moj peso. Baš je ovo pekmezast post. Baš mi se ne da biti sva umjetnička i promišljena kao inače. Baš je kasno za bilo što. I baš hoću na Metallicu!
Evo popisa što sam radila htjela ne ostvarila mislila mučila učila crtala i slušala :
- ubijam :mrave u stanu i ne ponosim se time, nekome volju za životom
-tuširam :se opsesivno, vrelom vrelom vrućom vodom niz vrat i leđa
-slušam :NIN, i soundtrack iz LOTR-a i Bjork i Ryana Adamsa, i božićne pjesme i mix svega od Royksoppa do Mansona ( moram prestati uzimati SVU glazbu koju mi netko ponudi, ja sam nedefinirani Bog neodlučnosti)
-čitam: stare pisce hrvatske, Povijest heavy metala, Svjetionik V.W.( ovog puta na eng), tri seta lektira s faxa i neke blesaste love-romane da se nakon toga svega sjetim što znači biti cura
-spavam: malo do ništa, čitam do 4 pa kasnim jako svako jutro i nikada nisam tu kad me trebaš
-mislim: o ljudima i mjestima i tome kako sam sebična i o Irskoj na ljeto
-učim: evo danas, storyline wow-a tj.ne, samo Warcrafta 3 i 4 tj ne, prekomplicirano je da se sjetim, britansku kulturu i staroslavenski i morfosintaksu
-želim: na jogu i na koncerte ,novu odjeću i mirisati po kokosu neprikladno cijelo vrijeme zime, na klizanje, u kino i provesti što je više moguće vremena sa sestrom sad za praznike
-puštam: kosu i ljude na miru
I da, razmišljam da nakon Sonic Youtha uzmem onu od Royksoppa pjesmu za naslove postova..tj, ako budem imala volje nastaviti...
Za slučaj da ne napišem do tad ništa, a neću sigurno: Sretan svima Božić!
I tako ljeto polako prolazi. Osjećam se kao ribica u akvariju, koja gleda svijet kako hoda pored nje. Sve smijem vidjeti, a ništa dirati. Sve je mokro. Sve smije hodati, a ja imam samo male narančaste peraje kojima lupkam tu i tamo, ajoj.
Ništa. Bilo je lijepo proteklih dana, puno sunca i razgovora, i puno sreće kako se već uzme. Svađe pred odlazak, svađe kad se vratim, TV ugašen, nemir i oluje, nekakva glazba u pozadini. Imam toliko malo inspiracije da sam već počela žaliti samu sebe. Kad pisanje vidiš kao svoju glavnu odliku, kad je sastavni dio tvog života, onda kad odjednom ostaneš bez ideja, osjećaš se izgubljeno. Možda čak i napušteno. Raskalašeno. Kao da nema onog cilja kojeg vidim pred sobom. Beskorisno. Raspuštenica sam. Zašto ja uopće gledam u zvijezde noću kad se vraćam kući?....
Zašto se trudim ustati, umiti lice, poljubiti sestru, mirisati odjeću, sanjati, spavati, piti vodu i ležati na travi kada sve to što mogu osjetiti ne mogu opisati?...Sve mi zvuči ukradeno, uporabljeno, uzeto, izlizano i ( što je najgore)....tinejdžerski.....fuj fuj fuj!.....neozbiljno, narcisoidno i proživljeno, kao da čitam tuđe riječi, kao da snimam razgovore i onda ih prepisujem u bilježnicu...ne znam, čekam i nadam se...
....par stvari ovaj mjesec...
- našle smo stan, divan je, jupi :))
-ispalo je da i nisam baš tako dobra u pravljenju lutaka, većinom sliče na one koje se upotrebljavaju za voodoo obrede
- u meni se rađaju neke lude ideje za strip, dokumentarac, nakit...
- opekla sam si ruku, nabila žulj na oba stopala i sama skratila šiške:)
- počela sam davati lažna obećanja, i to naveliko, gdje god sam stigla....
- slušala malo od svega, još uvijek VAST, plus malo posuđenog jazza, plus malo Afiona, plus malo Creedenca i grmljavine u prošlu subotu...